Dijete i drugi jezik
- Početkom 7. godine postupno slabi djetetova sposobnost usvajanja novih jezika
- Djetetov mozak stvara odvojene sheme za svaki pojedini jezik
- Rana dvojezičnost u djeteta s “predispozicijom” može poduprijeti nastanak mucanja
Prvih šest godina djetetova života su presudni za razvoj jezika. Već negdje početkom 7. godine djetetov mozak postupno slabi u svojoj sposobnosti usvajanja jezika. Učenje stranog jezika u predškolskoj dobi (između 3. i 7. godine) može poslužiti kao dodatno sredstvo poticanja razvoja, odnosno promišljenog obogaćivanja vašeg predškolarca. Poznavanje jednog ili više stranih jezika kasnije u životu, dat će mu ogromnu prednost. Danas je na tržištu dostupno obilje edukativnih materijala (slikovnice na stranim jezicima, DVD-i, ilustrirani rječnici, PC programi za djecu, tečajevi stranih jezika u vrtićima …), no potrebno je provjeriti jesu li oni prilagođeni djetetovoj dobi. Bilo da se radi o prvom ili drugom jeziku, očito je da s početkom usvajanja stranog jezika u predškolskoj dobi možete samo dobiti. Ako ne počnete, gubite podlogu, propuštajući izlaganje jeziku u vrijeme kada je otvoren taj prozor mogućnosti.
Dvojezično dijete
Što učiniti da dijete ne zaboravi materinji jezik u nekoj stranoj jezičnoj okolini, odnosno da jednako dobro ovlada materinjim i stranim jezikom, te da nema problema u komunikaciji s roditeljima i lokalnim stanovištvom? Kako razvijati jezične sposobnosti ako je npr. tata Kanađanin, a majka Hrvatica, te u toj situaciji dijete ima dva materinja jezika?
Za djetetov optimalan govorno-jezični razvoj potrebno je slijediti neka načela:
Od samog rođenja do pete ili šeste godine života svaki član djetetove obitelji i uže zajednice treba komunicirati s djetetom isključivo na jednom jeziku.
Od rođenja kod djeteta se u mozgu formira shema određenog jezika (fonetičke specifičnosti, gramatička struktura …). Ako dijete nema teškoća u razvoju, u stanju je jednako kvalitetno stvoriti dvije odvojene sheme dvaju različitih jezika tj. istodobno ovladati tim jezicima. Zbog toga, osobe koje su u kontaktu s njim od njegovog rođenja pa sve do njegove 6. godine trebaju s njim komunicirati isključivo na jednom jeziku, odnosno ne smiju miješati dva jezika.
Primjer uvjeta idealnog za istovremeno usvajanje dvaju jezika: Ako je otac Kanađanin, a majka Hrvatica, otac može razgovarati s djetetom na engleskom, a majka na hrvatskom jeziku. Nije poželjno da se roditelji u svakodnevnim situacijama u jednom trenutku obraćaju djetetu na jednom, a zatim na drugom jeziku. Naime, svaki od roditelja mora se odlučiti isključivo za jedan jezik, pretpostavlja se da će u ovom slučaju to biti njihov prvi, odnosno materinji jezik (ocu engleski, majci hrvatski). U međusobnoj komunikaciji pred djetetom oba roditelja moraju se pridržavati istog pravila, naravno ako je to izvedivo.
Ako iz ovog primjera otac ne razumije hrvatski jezik, a majka odlično govori i razumije engleski, savjetuje se da oba roditelja komuniciraju s djetetom na istom, u ovom slučaju engleskom jeziku, a drugi jezik (u ovom slučaju hrvatski) prepuste ostalim članovima obitelji npr. baki i djedu.
Potrebno je naime, napraviti strogu granicu između situacija u kojima se govori na svakom od jezika, koliko god je to moguće. Zahvaljujući tome, u dobi od 5 ili 6 godina dijete će jednako dobro poznavati oba jezika i imati u svijesti jasne granice između njih.
U drugom slučaju, ako hrvatska obitelj živi u inozemstvu, npr. Kanadi, te je dijete u situaciji da govori svojim materinjim jezikom – hrvatskim i istovremeno ovladava jezikom svoje nove države – engleskim, savjetuje se da oba roditelja komuniciraju s djetetom na hrvatskom jeziku, a da bude izložen engleskom u okviru dječjeg vrtića, škole ili dadilje. Zdrava djeca koja su vrlo rano (do 7. godine života) izložena nekoj jezičnoj sredini neće imati problema s komunikacijom i vrlo će brzo ovladati tim jezikom.
Nepridržavanje pravila “Jedna osoba – jedan jezik” u ranoj dobi izazvat će kod djeteta potpunu jezičnu zbrku, jer ono neće razlikovati dva različita jezika, pa će ih početi miješati. Njegove rečenice sadržavati će riječi iz oba jezika. Pa ipak, u dobi od tri ili četiri godine djeca često ubacuju pojedine riječi iz jednog jezika u drugi, jednostavno jer im nedostaju neke riječi u jednom od jezika. To su privremene situacije koje s bogatim komunikacijskim iskustvom nestaju. Primjer: hrvatsko dijete koje živi u Kanadi i ide u lokalni engleski vrtić, znati će kako se na hrvatskom jeziku kaže kakao i pecivo, jer je to čulo kod kuće, ali neće znati kako se te riječi kažu na drugom jeziku jer ih u vrtiću možda ne upotrebljava. S druge strane riječi koje možda koristi samo u vrtiću kao npr. vodene bojice i kolaž neće znati reći na hrvatskom jer ih kod kuće nikada nije čuo.
Poznavanje jezika, koji je svaki od roditelja odabrao za svoju komunikaciju s djetetom, treba biti savršeno.
Naime, roditeljski govor (izgovor, bogatstvo i točnost rječnika, gramatika, pravilno oblikovanje rečenica…) predstavlja uzor djetetu, pa će ono naučiti govoriti kako govore njegovi roditelji. Isto tako, roditelj koji ne poznaje i ne vlada savršeno nekim stranim jezikom, ne bi smio uvoditi taj jezik u svoju komunikaciju s djetetom. Ako želite da vaše dijete pravilno nauči još jedan jezik, potrebna je još jedna osoba koja savršeno govori taj jezik, te će komunicirati s vašim djetetom isključivo na tom jeziku. Važno je također napomenuti da dijete iz našeg primjera koje kod kuće govori hrvatskim jezikom, a izvan nje engleskim, sigurno će bolje ovladati engleskim jezikom jer se u društvu svojih vršnjaka ili vrtićkom ili školskom okruženju nalazi u puno raznovrsnijem i bogatijem okruženju. Time dobiva puno bogatiji i raznovrsniji engleski rječnik u odnosu na hrvatski jezik kojim se služi samo kod kuće u svakodnevnoj ograničenoj komunikaciji. Da se to ne bi događalo potrebno je i kod kuće na hrvatskom jeziku razgovarati o širim temama: životu, osjećajima, kulturi… i čitati originalna književna djela, budući da je čitanje važan način razvoja jezika.
Problemi rane dvojezičnosti
Postoji nekoliko specifičnih problema koji su povezani s ranom dvojezičnošću.
Kod djece koja od rođenja istodobno usvajaju nekoliko jezika razvoj govora se može odvijati nešto sporije u odnosu na jednojezične vršnjake. Ako se dijete uredno razvija, a roditelji slijede navedena pravila sporiji govorni razvoj smatra se normalnim za dvojezičnu djecu. Do 7. godine on će se stabilizirati i dijete će zbog poznavanja dvaju jezika biti u velikoj prednosti. Kod djece s predispozicijom prema govorno-jezičnim teškoćama, treba pričekati s uvođenjem drugog jezika do navršene treće godine života. Također, kod navedene djece teško će biti istodobno formirati dvije jezične sheme, a postoji i opasnost od pojave mucanja (bilo da se radi o uobičajenim fiziološkim zapinjanjima ili prvim simptomima graničnog ili početnog mucanja). Nakon treće godine života uvođenje drugog jezika više se ne smatra istodobnim učenjem dvaju jezika.
Uslijed promjene životne sredine moguće su poteškoće u komunikaciji. Najčešće je to situacija kod djece koja žive u inozemstvu u jednoj jezičnoj sredini, a kod kuće s roditeljima su izloženi drugoj jezičnoj sredini. Tada jasno formiraju granice između komunikacije s roditeljima (na jednom jeziku) i komunikacije s vršnjacima (na drugom jeziku), pa dolaskom u domovinu svojim roditelja imaju poteškoće u prenošenju jezika roditelja u spontano druženje ili igranje s vršnjacima. AKo su se još k tome djeca školovala u inozemstvu, nakon povratka u domovinu mogu imati poteškoće u čitanju i pisanju. Svakodnevna usmena komunikacija s roditeljima nije dovoljna da dijete ovlada pismenim jezikom. Ovladavanje njime često zahtjeva pomoć stručnjaka, učitenja jezika ili logopeda, uz savjetovanje roditelja, te vježbu (slobodno pismeno izražavanje, pisanje sastavaka, čitanje dječje književnosti …).
