05 tra Poremećaji artikulacije
Jedna od najčešćih poteškoća djece predškolske i školske dobi (u odraslih osoba prisutna u manjem postotku), najučestaliji govorni poremećaj u općoj populaciji djece, te najčešći razlog zbog kojeg roditelji traže stručnu pomoć logopeda je nepravilan izgovor glasova. Nazivi koji se koriste za ovu vrstu poteškoća su i Poremećaj izgovora, Artikulacijski poremećaj i Dislalija (Dyslalia).
Također, možemo reći da gotovo nema govorno-jezičnog poremećaja koji nije popraćen i poremećajem izgovora.
U svijetu u kojem živimo i u kojem se informacije prenose govorom, način izgovora utječe na razumljivost sadržaja govora, ali i obrnuto, skreće našu pozornost sa samog sadržaja na način govora.
Roditelji se često pitaju zašto se poremećaji izgovora javljaju baš kod njihove djece? Ponekad nije moguće sa sigurnošću pronaći uzroke, a ponekad ih možemo barem naslućivati. S obzirom na to, uzroci ovih poteškoća mogu biti organski i funkcionalni.
Ako je uzrok organski to znači da postoji odstupanje u građi ili funkciji organa za artikulaciju, kao što je:
– rascjep usne i/ili nepca
– visoko (gotsko) nepce
– protruzija čeljusti
– kratka podjezična vezica (frenulum)
– oštećenje sluha
Kod funkcionalnih uzroka nema odstupanja u građi ili funkciji organa za artikulaciju, već se oni upotrebljavaju na “krivi” način, čija je posljedica upravo nepravilan izgovor glasova.
Ponekad unatoč odstupanjima neka djeca sama od sebe usvoje pravilan izgovor kompenzacijskim mehanizmima. Nedostatak prednjih zubića otežava pravilan izgovor glasova S, Z, C, no neka djeca ipak uspješno savladaju taj nedostatak tijekom logopedske terapije. Uzroci nepravilnog izgovora mogu biti i motorička nespretnost, te nedovoljna diferenciranost pokreta jezika, usnica, gornje i donje čeljusti.Loše navike iz djetinjstva kao npr. predugo dudanje prsta ili dude varalice mogu dovesti do teških i ozbiljnih deformacija zubi i nepca, te cijele čeljusti, a time uzrokovati i poremećaj izgovora. Slabiji fonematski sluh kojim dijete uočava i usvaja fine nijanse među glasovima također može biti uzrok nepravilnog izgovora.
Nepravilan govorni uzor iz djetetove okoline, odrastanje u socijalno i pedagoški nemotivirajućoj sredini, zaostajanje u intelektualnom razvoju, cerebralna paraliza i neki drugi poremećaji najčešće su praćeni poremećajima izgovora i utječu na produljenje logopedske terapije.
Određen broj djece s poremećajima izgovora može imati i “ozbiljniji” jezični poremećaj, pri čemu su poremećaji izgovora samo najuočljiviji simptomi uslijed kojih su djeca uključena u logopedsku terapiju. Ako kod djece postoje i neka neurološka odstupanja, logopedska terapija će trajati duže, poremećaj izgovora samo je jedan od simptoma kašnjenja u jezičnom razvoju, a nerijetko kasnije dolazi i do poteškoća u usvajanju vještine čitanja i pisanja.
Kako prepoznati poremećaj izgovora?
Poremećaje izgovora možemo uočiti na razini glasova i/ili riječi, a javljaju se u tri oblika:
1. Omisija – izostavljanje ili nečujna realizacija jednog ili više glasova (npr. dijete umjesto truba izgovara tuuba, umjesto klupa – kuupa, riba-iba i sl.)
2. Supstitucija – zamjena jednog ili više glasova drugim (npr. dijete umjesto ruka govori juka, umjesto more – mole i sl.)
3. Distorzija – nepravilan, iskrivljeni izgovor nekog glasa ili skupine glasova (to znači da su svi glasovi prisutni, ali njihov izgovor je drugačiji od uobičajenog, npr. blago ili jako umekšan izgovor glasova Š,Ž,Č ili “francuski” tj. grleni izgovor glasa R).
Spomenuti oblici poremećaja izgovora mogu biti:
• sustavni: dijete u svom govoru uvijek na isti način radi određene pogreške, bilo da se radi o izostavljanju, zamjeni ili nepravilnom izgovoru nekog glasa
• nesustavni: dijete nesustavno, ne uvijek i ne na isti način, radi pogreške u izgovoru glasova (zamjenjuje ih, izostavlja, dodaje i/ili krivo izgovara…), iako ih može u određenim situacijama i pravilno izgovoriti.
Nesustavne greške izgovora koje prate rani govorni razvoj, a nisu prečeste u govoru djeteta smatraju se dijelom normalnog govornog razvoja do četvrte godine života.
U slučaju da ostanu prisutne i duže, govorimo o fonološkim procesima.
Npr. dijete:
• izostavlja slogove ili glasove u riječima (zmija-mija, crvenkapica-kapica)
• dodaje slogove il glasove u riječima (marama-maramama)
• zamjenjuje mjesto slogovima i glasovima u riječima (traktor-tratkor, radijator-jadirator, prikolica-koprilica)
Stoga je uz artikulacijske poremećaje važno spomenuti i fonološke poremećaje. Iako su artikulacijski i fonološki poremećaj povezani, važno ih je međusobno razlikovati. Prikazujući razliku među njima Blaži (2011) ističe da kod artikulacijskih poremećaja dijete motorički pogrešno izvodi jedan ili nekoliko glasova iz iste skupine i to konzistentno, ali pri tome nema poteškoća na jezičnom planu. Suprotno artikulacijskim teškoćama, dijete s fonološkim poremećajem može proizvesti neki glas, ali ne zna kad ga treba proizvesti i gdje ga smjestiti u proizvodnji. Proizvodi višestruke pogreške na fonološkoj razini te pri tome najčešće pokazuje teškoće i na drugim jezičnim sastavnicama, a ne samo na razini fonološke obrade. U skladu s navednim obilježjima može se zaključiti da je artikulacijski poremećaj na razini motoričke izvedbe glasa, dok se fonološki poremećaj odnosi na poteškoće na mentalnoj razini fonološkog sustava. Smatra se da je u 20% do 25% slučajeva riječ o poremećaju na razini artikulacije, dok je u ostalim slučajevima poremećaj ipak na fonološkoj razini.
Glasove dijelimo na nekoliko glasovnih skupina, a poremećaj izgovora najčešće zahvaća cijelu glasovnu skupinu.
Prema glasovnim skupinama razlikujemo slijedeće poremećaje:
• sigmatizam: poremećaj izgovora glasova S Z C, Š Ž Č Ć, DŽ Đ (najučestaliji poremećaj glasova). Glasovi iz ove skupine mogu zamijenjeni međusobno ili drugim glasovima, najčešće glasovima T i D
• rotacizam: poremećaj izgovora glasa R
• lambdacizam: poremećaj izgovora glasova L i LJ
• kapacizam i gamacizam: poremećaj izgovora glasova K i G. Najčešće je K zamijenjeno glasom T, a G je zamijenjeno glasom D
• tetacizam i deltacizam: poremećaj izgovora glasova T i D
• etacizam: poremećaj izgovora glasa E. To je jedini samoglasnik koji može biti poremećen, a upućuje na moguća blaga centralna oštećenja.
Usvajanje izgovora glasova odvija se po “ustaljenom redu”, odnosno po razvojnoj liniji. To znači da se neki glasovi usvajaju ranije od ostalih. Glasovi koji su motorički i akustički jednostavniji za izvedbu javljaju se ranije u izgovoru, dok se izgovor onih složenijih “izoštrava” dugo. Tako bi dijete od tri godine trebalo pravilno izgovarati sve vokale, te glasove J, F, V, H, L, dok bi do četvrte godine uz navedene trebalo pravilno izgovarati i glasove S, Z, C, Š, Ž, Č, Ć, DŽ, Đ, LJ, NJ. Glasovi L i R se javljaju najkasnije i njihov nepravilan izgovor se može tolerirati do dobi od četiri i pol godine. Do pete godine dijete bi sve glasove trebalo izgovarati pravilno.
IZGOVORNE NORME (prema prof. dr. D. Vuletić, 1990.) ZA POJEDINE GLASOVE I GLASOVNE SKUPINE
PRAVILAN IZGOVOR GLASOVA: | OČEKUJEMO KOD DJETETA U DOBI: |
|---|---|
A E I O U P B T D K G M N V L F H J | 3 – 3,5 godina |
S Z C LJ NJ R | 4 – 4,5 godina |
Š Ž Č DŽ Đ Ć | 5 – 5,5 godina |
Dijete starije od 5,5 godina trebalo bi pravilno izgovarati sve glasove našeg izgovornog sustava!
Neka djeca vrlo lagano pravilno izgovaraju sve glasove, dok druga na tom putu prolaze kroz niz poteškoća. Razvoj izgovora kod svakog je djeteta individualan i postupan. Npr. oblikovanje pravilnog izgovora glasova Č, Š može razvojnom linijom polaziti od izgovora glasa T iz kojeg nastaju glasovi S, C i napokon glasovi Č, Š. Tako bi MAČKA prvo bila MATKA, zatim MACKA, te na kraju MAČKA. Ili RIBA, prvo bi bila IBA, zatim JIBA, pa LIBA i na kraju RIBA.
Ukoliko primjetite da vaše dijete ne izgovara neke glasove, zamjenjuje ih ili jednostavno izgovara drugačije od svojih vršnjaka, bilo bi dobro da se javite logopedu, kako bi što prije otklonili poteškoće. Logopedskom terapijom koja obuhvaća niz specijaliziranih postupaka i metoda, tj. korekcijom poremećaja izgovora, vašim savjetovanjem u radu s djetetom kod kuće, te osobnom podrškom i pomoći djetetu artikulacijski poremećaji se uspješno ispravljaju.
Uspješnost i duljina logopedske terapije s djetetom koje ima poremećaj izgovora ovisi o mnogim čimbenicima, kao npr:
• uzrok poremećaja
• težina ili intenzitet poremećaja
• redovitost logopedske terapije
• suradnja, pomoć i podrška roditelja prema djetetu
• motivacija djeteta
• radne navike djeteta
• dob djeteta
Roditeljska pomoć djetetu s poteškoćama izgovora:
• govorite pravilno – budite dobar govorni model
• budite djetetu podrška i kad je ono samo svjesno svojih poteškoća u izgovoru
• ne ispravljajte dijete
• ne posramljujte dijete, ne rugajte mu se zbog načina govora
• potražite pomoć logopeda
• motivirajte dijete za odlazak logopedu, pohvalite ga za trud i zalaganje tijekom logopedske terapije
• aktivno sudjelujte u radu s djetetom i logopedom