Poremećaji tečnosti – mucanje

Tečnost (fluentnost) pretpostavlja govorenje s lakoćom, bez oklijevanja, pogrešaka i ispravljanja. Proizvodnja tečnog govora je izrazito složen, multidimenzionalan proces. Netečan (nefluentan) je onaj govor u kojemu se javlja povećan broj oklijevanja, ponavljanja, zastoja, ispravljanja, poštapalica, stanki (Sardelić i sur., 2001).

Sardelić i sur. (2001) definiraju mucanje kao sindrom brojnih manifestacija na govornom, jezičnom, psihološkom, fiziološkom, tjelesnom i socijalnom području te na taj način prikazuju složenost samog poremećaja. Tradicionalno se smatra da je incidencija mucanja 5%, dok novija istraživanja sugeriraju da se radi o 8%. Prosječni omjer muškaraca i žena koji mucaju je 3:1.

Mucanje je poremećaj ritma i tempa govora. Očituje se teškoćama pri govorenju oklijevanjem ili nemogućnošću izgovora riječi. Normalni tok govora prekinut je ponavljanjima, produljivanjima ili umetanjima govornih zvukova/glasova, slogova, riječi ili fraza, “blokadama” tj. stankama, zastojima u govoru i prekidima disanja, glasnim ili bezglasnim zastajanjima na početku ili unutar riječi, napetošću i grčevima tijekom govora, ubacivanjem pomoćnih glasova u govoru npr. “a”, “ah”, “h”, “hm”, “uh” i sl. koji imaju funkciju pomoći osobi da prevlada teškoću. Uslijed snažne potrebe da prebrodi teškoću, osoba često ulaže velik dodatni napor pokreta dijelova lica (treptanje očiju, drhtanje usana i/ili čeljusti…) ili tijela, izbjegava ili zamjenjuje mnoge teške i napete riječi, određene situacije (govor ispred više ljudi, razgovor na telefon, upoznavanje…) za koje se smatra da često pogoršavaju mucanje.

Za razliku od njih, kod mnogih osoba koje mucaju, pjevanje, tiši govor ili govor nasamo često kao da popravljaju poremećaj.
Mucanje čine i popratne vegetativne pojave: ubrzan puls, crvenilo, znojenje, širenje zjenica, treptanje očnih kapaka, tikovi, te povećana napetost mišića usana, jezika ili lica.

Sa svojim nedostatkom ne nose se svi jednako. Neki ga uopće ne doživljavaju kao problem. No ipak, ima i onih koji malo mucaju, ali smatraju to nepremostivom zaprekom za socijalne kontakte.
Neki zamuckuju pri izgovaranju određenih riječi koje doživljavaju teškima, neki pri duljim riječima, nekima su barijera riječi koje počinju glasovima “okidačima”: p, t, k, b, d, g. Zamuckivati počinju upravo na tim glasovima, ali to ne mora nužno biti pravilo. Takvo mucanje može biti u obliku ponavljanja glasova ili slogova, produžavanja, blokiranja. Ovakva mucanja spadaju u otvoreno mucanje. Postoji i prikriveno mucanje koje uz sebe nerijetko veže jače negativne stavove i emocije poput neugode, straha, srama. Često da bi prikrila mucanje, osoba zna zamijeniti riječ ili strukturu cijele rečenice pa čak laici ne moraju nužno raspoznati da je riječ o mucanju.

Mucanje se najčešće javlja u ranom djetinjstvu, potaknuto sklonošću vlastite konstitucije u trenutku kada se govor i jezik intenzivno razvijaju, u periodu između druge i pete godine života (prema najnovijim podacima čak 13% četverogodišnjaka muca, što je vrlo veliki postotak), odnosno u predškolsko doba, do polaska u školu, iako se može javiti i kasnije.

Prema nekim autorima, u periodu intenzivnog razvoja govora, dakle između druge i pete godine života, dio djece, čak do 80% njih, prolazi fazu fiziološkog mucanja tj. fazu normalne razvojne netečnosti govora. Ona je prolazna, treba ju ignorirati i u većini slučajeva pod normalnim okolnostima spontano nestaje.

Razvojne netečnosti sklone su nestajanju i ponovnom pojavljivanju. Uz ostale, znak su da dijete usvaja jezik i njegovu pragmatičnu uporabu. Ako netečnosti nestanu na nekoliko tjedana, a zatim se vrate, dijete vjerojatno prolazi kroz novo razdoblje u učenju jezika.

Obilježja razvojnih netečnosti:

• ponavljanja slogova u riječima 1-2x (“pa-pa-patka”)
• ponavljanje cijelih riječi ili fraza (“daj-daj-daj mi kapu”)
• oklijevanje ili poštapalice u govoru (“a”, “h”, “hm” i sl.)
• nema napetosti govornih organa (mišića lica, usana)
• dijete nije svjesno nepravilnosti u govoru, ne izbjegava govor

U većini slučajeva, ako se djetetu ne osvijeste, ovi simptomi spontano nestaju.

Međutim, ponekad i normalne razvojne netečnosti, prisutne kod gotovo svakog djeteta, mogu postati uzrok poremećaja i prerasti u pravo mucanje. To se može dogoditi ako okolina djetetu osvijesti takva zastajkivanja pa uslijed toga ono osjeti potrebu da ih izbjegava i svlada. Dijete pritom gubi spontanost u govoru, počinje razmišljati o tome kako će što reći, kako pokrenuti i uskladiti artikulacijske organe, kako i koliko udahnuti. Pri tome može doći do povećane napetosti, a zastoji mogu postati jači i učestaliji. Na taj način stvara se zatvoren krug osjećaja neugode i neuspjeha, iz kojeg je djetetu samom, bez stručne pomoći, teško izići.

Govor se normalno stvara kroz seriju precizno koordiniranih pokreta mišića, uključujući disanje (mehanizam disanja), fonaciju (mehanizam stvaranja glasa) i artikulaciju (grlo, nepce, jezik, usne i zubi). Ove pokrete mišića počinje, usklađuje i kontrolira mozak, a bilježi (monitorira) putem osjeta sluha i dodira. Prije govora, osoba udahne i glasnice (dvije trake mišićnog tkiva smještene u grkljanu, iznad dušnika) se trebaju spojiti. Zrak koji se zadržao u plućima lagano se otpušta, prolazi kroz priljubljene glasnice, uzrokuje njihove vibracije i stvara glas. Zvuk glasa prolazi kroz ždrijelo, usmjerava se u usta za većinu govornih zvukova ili u nos za nazalne zvukove kao što su “m” i “n”. Nepce, jezik, čeljusti i usne pomiču se u preciznim valovima kako bi promijenili zvukove i napravili od njih govorne zvukove.

Govor zahtjeva fine pokrete artikulacijskih organa i njihovu međusobnu usklađenost tj. koordinaciju. Također, odvija se u određenom vremenskom trajanju. Svako odstupanje, bilo u brzini ili koordinaciji pokreta, bilo u vremenskom trajanju (pretjerano brz ili spor govor) stvara poremećaj u govoru.

Većina ipak, odraslih i djece uspijeva spontano i bez ikakvih poteškoća uskladiti pokrete artikulacijskih organa i u određenom vremenskom trajanju svoju misao ostvariti govorom. Nekoj djeci, u ranom djetinjstvu, to je teško ostvariti, pa trebaju logopedsku pomoć.

Vrlo često spominje se da je određena pretprljena trauma ili vrlo neugodna i stresna situacija za dijete, npr. strah od psa, polazak u vrtić, preseljenje, ostanak u liftu i sl. izazvala mucanje u djece. Sve to može potaknuti mucanje, ali uzroci mucanja su u nasljednim ili stečenim faktorima.

Iako se točan uzrok mucanju još uvijek ne zna, najnovija istraživanja pokazuju da genetika i neuromotorni razvoj, okolina u kojoj dijete živi, jezični i opći razvoj imaju važne uloge.

Za pojavu pravog mucanja trebaju se poklopiti ova tri faktora:

• genetska predispozicija (nasljedna sklonost)
• karakteristika ličnosti (osjetljiva osoba) i
• provokacijski faktor (događajni ili iznenadni stres)

Što to točno znači?

Dijete može imati nasljednu sklonost, može biti izloženo stresu, ali to ne mora nužno značiti da će i mucati. Sam stres bez genetske predispozicije u osjetljivog djeteta ne mora izazvati mucanje. Do pojave pravog mucanja dolazi kad je dijete po prirodi osjetljivije, ima genetske predispozicije i mora biti izloženo stresu.

Mucanje je poremećaj koji se javlja periodično (izmjenjuju se periodi tečnog i netečnog govora) i to često naizgled bez nekog izravnog povoda. Tako u početku dijete može mucati tek povremeno, samo u pojedinim situacijama. S vremenom ti periodi netečnog govora mogu postati dulji i učestaliji, a zastoji u govoru češći i izraženiji.

Najizraženija obilježja govora djece koja mucaju su:

• češće ponavljaju dijelove riječi (glasove ili slogove) nego cijele riječi ili fraze
• ponavljaju glasove ili slogove dva i više puta prije nego što uspiju izgovoriti riječ (ma-ma-ma-mama, p-p-p-p-petak)
• imaju posebne poteškoće u započinjanju izgovaranja riječi, a najčešće zastaju na početnim dijelovima rečenica
• pretjerano naglašavaju neki glas u riječi ili ga produljuju (ma-a-A-A-aska)
• na početku ili tijekom govora ostaju bez glasa (skamene se)
• svjesni su svojeg poremećaja, govor doživljavaju kao nelagodu
• tijekom govora, kod te djece uočava se napetost mišića lica, usana i drugih mišića koji sudjeluju u govoru, ili pak ukočenost ili trešnja (brzi trzaji) pojedinih dijelova (glava, ruke) ili cijelog tijela

Ukoliko uočite ovakve ili slične simptome u govoru svoga djeteta, bilo da se radi i o razvojnoj netečnosti govora ili vas samo brine govor vašeg djeteta, najbolje je potražiti savjet i pomoć logopeda. Odgovarajući i pravodobni savjeti i upute logopeda pomoći će kako da se odnosite spram djetetova govora i kako da ga na primjeren način potičete.

Što kao roditelji možete učiniti:

• osvijestite djetetu koliko ga volite, te koliko drugih lijepih stvari ono zna (crtati, pjevati, plesati …)
• potičite neovisnost djeteta, hrabrite svaki njegov pokušaj provođenja ideja
• u razgovoru s njim usmjerite se na ono što dijete govori, sadržaj, a ne na to kako govori
• budite mu dobar govorni uzor, pričajte s njim polagano, sporije, bez nervoze, užurbanosti
• prilagodite svoj govor djetetu, koristite jednostavnije i kraće rečenice
• pjevajte s djetetom (naročito koristi održavanju pravilnog ritma koji je u mucanju poremećen)
• igrajte se s djetetom, u razdobljima netečnog govora prednost dajte neverbalnim igrama (crtanje, modeliranje, građenje …)
• ne prekidajte dijete dok govori
• ne upozoravajte dijete na pogreške u govoru
• ne govorite mu da stane, počne ponovo, duboko udahne ili priča znatno polaganije
• nemojte govoriti umjesto djeteta, ne završavajte njegove riječi ili rečenice
• ne korite dijete kad muca, ne nagrađujte ga kad govori tečno
• informirajte djetetovu bližu okolinu (obitelj, rodbinu, vrtić, školu …) o govoru djeteta i ne dozvolite da mu se rugaju
• ako je dijete svjesno poteškoća u govoru, razgovarajte s njim na primjeren način o tome, objasnite mu da svi ljudi ponekad mucaju
• nemojte djetetovo mucanje doživljavati kao svoj neuspjeh i krivnju

Mucanje obično dijagnosticira stručnjak za poremećaje jezika i govora, logoped. Dijagnoza se obično postavlja na opisu povijesti poremećaja, odnosno podacima o početku mucanja, okolnostima pod kojima se javlja ili pojačava kao i nakon potpune procjene jezičnih i govornih sposobnosti.

Također, nema u cijelosti učinkovitog lijeka odnosno terapije protiv mucanja. Iako ih ima više, posljednjih godina u svijetu su najznačajnija dva terapijska pristupa u radu s predškolskom djecom koja mucaju. Među njima postoje neke različitosti u pristupu, jedan je direktniji od drugog, a zajedničko im je naglašavanje važnosti sudjelovanja roditelja u terapiji (terapija se najčešće provodi kroz igru, savjetovanje i uključivanje roditelja kako se odnositi prema djetetovu govoru). Ovisno, u nekim slučajevima terapija može biti dugotrajna i kompleksna, a cilj osim otklanjanja može biti i ublažavanje poteškoća.